Kada se uči tolerancija i zašto od “malih nogu”?

U nastavku je članak psihologinje Tene Erceg o važnosti posticanja tolerancije kod djece od najranije dobi koji se može pronaći i na linku https://us14.campaign-archive.com/?u=3764889146ba38cadcc694d31&id=8272e46983&fbclid=IwAR1Etcyyz3vB6_X_KyvryYI6t24C8GTRRhN8CxM7FDFo_6EXf4DmFE1vpI4

Osvrnemo li se oko sebe jasno je kako je svijet u kojem živimo prepun različitosti. Razlikujemo se u tjelesnim karakteristikama, interesima, stupnju obrazovanja, stilovima života, načinu odijevanja, religijskim uvjerenjima… Kao roditelji razlikujemo se kako odgajamo našu djecu, koje vrijednosti im želimo prenijeti. I dok neki uživaju u svijetu različitosti drugi pak preferiraju poznati okvir, osjećajući se katkada i preplavljeno različitostima oko sebe. I to je u redu. U redu je osvijestiti kako nam se svaka od različitosti i ne mora nužno svidjeti, ne bismo ju osobno odabrali, ali ono što bismo kao emocionalno i socijalno kompetentni pojedinci trebali njegovati kod sebe (a onda i kod naše djece) jest tolerancija – uvjerenje kako su sva bića (sa svim svojim posebnostima) jednako vrijedna i imaju pravo živjeti u miru.

Prihvaćanje osoba, ideja i ponašanja različitih od naših ne znači odustajanje od vlastitih uvjerenja. Djeca koja su tolerantna nisu ona djeca koja bez pogovora prihvaćaju što im se nameće. To su djeca (i odrasli ljudi) koja češće bez ustručavanja ističu i svoje posebnosti, izražavaju svoje potrebe, ali isto tako prihvaćaju djecu različitu od njih, zovu ih u igru (iako nisu uvijek najbolji igrači), na rođendane (iako ne donesu najbolje poklone ili nisu najpopularniji), ne isključuju ih iz igara, viber i drugih grupa, osjetljiva su na osjećaje te djece „sa strane“, žele im pomoći, reagiraju na nepravdu, žele učiti o različitostima, rjeđe ulaze u sukobe s osobama koje im nisu slične, manje diskriminiraju i rjeđe se nasilno ponašaju.

Kao i mnoge druge vještine i sposobnosti, i tolerancija se uči. A prvo mjesto učenja djetetova je najbliža okolina, njegova obitelj. Kako se učenje odvija po modelu – vjerojatnije je da će dijete koje je od svojih roditelja/skrbnika vidjelo i doživjelo tolerantno ponašanje i samo se tako ponašati u budućnosti. Na primjerima bi to izgledalo ovako: dijete koje nikada nije slušalo pogrdne riječi/viceve o susjedu koji se doselio iz druge države vjerojatno ni samo neće koristiti takav rječnik niti razviti određena uvjerenja o stanovnicima te „druge“ države; dijete koje u razgovoru s roditeljima osvještava kako postoje djeca koja su zbog rata morala napustiti svoj dom te kada ima priliku pomoći toj djeci (npr. slanjem svojih igračaka, crtanjem crteža) će i u budućnosti vjerojatnije biti osjetljivije na sudbine izbjeglih ljudi.

Za razvoj tolerantnosti važan preduvjet je i empatija (suosjećanje), a da bi se ona razvila potrebno je djetetu dati dopuštenje i poticaj na izražavanje svih vlastitih emocija (pa i onih neugodnih), pružiti „emocionalni vokabular“ koji može koristiti i time si olakšati i shvatiti kako se ono osjeća i kako se osjećaju drugi. Uvažavanje drugih vezano je uz uvažavanje sebe stoga neka povratne informacije koje dajete djetetu o njemu samome i drugim članovima obitelji održava ljubav i poštovanje prema njima kao osobama. To ne znači nereagiranje na neprimjerena ponašanja. Uvažavanje djeteta i reagiranje na neprihvatljivo ponašanje bi zvučalo poput: To što si napravio nije u redu. Volim te i razumijem da si ljut(a), ali ne smiješ vrijeđati prijatelja. Poticanjem poštivanja sebe, svoje tradicije i načina života te prihvaćanjem različitosti u vlastitoj užoj i široj obitelji potiče se i razvoj samopoštovanja, a ljudi koji imaju samopoštovanje će se u većoj mjeri s poštovanjem odnositi i prema drugima.

S obzirom na to da nas djeca uvijek gledaju (čak i onda kada nas ne gledaju), važno je promisliti odražavaju li naša svakodnevna ponašanja naša uvjerenja ili što navodimo kao svoja uvjerenja (npr. Da, naravno da nemam problema ni s kim.) Hoću li uistinu pomoći svakom čovjeku ili ću ipak birati situacije, pojedince, posljedice? Smatram li da o nekim različitostima ipak nije pristojno razgovarati da ne uvrijedim osobu? Primjerice, u kupovini ste s djetetom te pored vas prolazi osoba u invalidskim kolicima. Ovo je prvi susret vašeg djeteta i osobe s invaliditetom. Vaše dijete govori vrlo glasno: Mama, zašto se ova teta vozi u kolicima kao mala beba? Kako reagirate? Nerijetko se kao odgovor zna čuti: Pssst, ne možeš to tako reći, to nije pristojno. Često to činimo jer sami nismo sigurni kako pristupiti osobi s invaliditetom ili kako opisati određeni invaliditet. No, dijete je primijetilo nešto za njega novo, kao što je primjerice primijetilo i kako Maja iz vrtića ima nove naočale i to je podijelilo s vama. Stoga je važno ne posramiti dijete te odgovarati s poštovanjem prema osobi o kojoj se priča, ali i prema tom malom biću koje pita jer ga zanima. Ne zato jer se ruga ili želi biti nepristojno. Davanjem djetetu prava na pitanja o različitostima, odgovaranjem na njih bez ironije, sarkazma, šale na tuđi račun roditelji daju ključni doprinos razvoju tolerantnog i socijalno kompetentnog djeteta.

Pogledajte s djecom priču o šarenom slonu Elmeru: https://www.youtube.com/watch?v=-2dXPtZ_2iI