Socio-emocionalni razvoj

Upravo su te vještine ključni “sastojak” ugodnog i ispunjujućeg života pojedinca jer su povezane s većim uspjehom u školovanju i poslu, boljim odnosima s drugima i boljim mentalnim zdravljem.

Kao i druga područja razvoja, socio-emocionalni razvoj pod utjecajem je djetetu najvažnijih osoba, a to su u prvim godinama života njegovi roditelji/skrbnici. Odnosi koje dijete stvara s njemu najbližima “preslikavaju” se na kasnije odnose – odnos sa samim sobom, ali i s prijateljima, partnerima, vlastitom djecom. Ako dijete u odnosu sa svojim roditeljem dosljedno dobiva ono što mu je potrebno – nježnost, dodir, govor, posvećenost, rutine i zaštitu, odnosno sve ono što obilježava odnos sigurne privrženosti o kojoj smo već pisali[1], ono uči kako je svijet sigurno mjesto, kako je tu netko za njega, kako se nositi sa svojim nerijetko “veeelikim” emocijama, kako reagirati na tuđe osjećaje, a to sve mu omogućava uspješno savladavanje svakodnevnih životnih izazova.

Iako se slažemo kako su svakom djetetu potrebni ljubav, prihvaćanje i podrška nerijetko im to pružamo na različite načine – ovisno o njihovom temperamentu, ali nerijetko i ovisno o tome je li riječ o djevojčici ili dječaku.

Govorimo li rečenice “Ti si veliki dečko, a oni se ne boje”, “Nisi lijepa kada se ljutiš”, “To nije igračka za dječake”, “Preglasna si”, “Vidi male šefice”, “Roza je za curice”.

Kupujemo li dječacima češće lopte, kocke, bicikle, a djevojčicama lutke, odjeću, šminku i onda kada to ne traže?

Čuju li nas djeca, a posebice naši dečki, kada govorimo kako hrabar znači da se ne bojim ničega?

Navedeni primjeri, čak i onda kada nam nije namjera, jesu očekivanja i stereotipi kojima djeci poručujemo kako se trebaju ponašati i osjećati, što voljeti, a time zanemarujemo razlike između svake pojedine djevojčice i svakog pojedinog dječaka.

A kako poticati socio-emocionalni razvoj bez nametanja stereotipnih očekivanja?

• Prihvaćati i dopuštati svaku emociju (bez obzira plače li dječak ili djevojčica) koliko god nas to nekad „izbaci iz takta“ jer, primjerice, „plače bez razloga“ već 10. put danas. Tada je korisno dijete vidjeti „Znam da se ne želiš prestati igrati i ići kod bake,…“, postaviti granicu „…ali danas smo baki rekli da ćemo doći i očekuje nas; krećemo za 5 minuta,…“ te ponuditi željenu aktivnost kada je moguće „…a kada se vratimo možemo se poigrati još malo kamionima“. Ova „formula“ nije magična, ali je djelotvornija u odnosu na stroge zabrane, ignoriranje ili kažnjavanje djeteta.
• Pomoći djetetu u snažnim emocijama ne znači popuštati djetetu. Zagrliti dijete (ako dopušta) tijekom izljeva bijesa jer je frustrirano nije nagrada za takvo ponašanje nego podrška djetetu u razvoju samoregulacije. Time se djetetu pruža osjećaj sigurnosti i prihvaćenosti i u tim zahtjevnijim situacijama.
• Osvijestiti kako ne postoje loše emocije već ugodne i neugodne emocije, ali način njihova iskazivanja može biti opasan za dijete/druge. Upravo smo mi roditelji svojoj djeci prvi modeli izražavanja osjećaja i na nama je pokazati im kako radost, tugu, ljutnju i strah iskazati “na van”, a da bude sigurno za njih i druge – primjerice, u redu je naljutiti se, ali ne možemo udarati sebe/druge/igračke, no možemo glasno viknuti/poderati papir/otvarati i zatvarati šake.
• Dopuštati i poticati bilo kakvu djetetovu igru sve dok je sigurna za dijete i njegovu okolinu – da, čak i onda kada dijete „lamata“ mačem jer je strašni lopov (i poštuje dogovorenu granicu da nema udaranja po glavi ili po namještaju), kada sin šminka prijateljicu u vrtićkom „frizerskom centru“, kada kćer čeka svoj red da uđe u nogometni tim susjedstva (i onda kada sve druge djevojčice pored vježbaju zvijezdu sa sata plesa).