|
„Nemoj ga toliko nositi, naučit ćeš ga na ruke!“, „Pusti ga neka se isplače u krevetiću, mora se sam naučiti uspavati.“ Ove ste rečenice zasigurno čuli, pročitali. No, ima li istine u njima? Mogu li se mala djeca zaista razmaziti nošenjem, maženjem, umirivanjem?
Svako je dijete različito, s vlastitim osobinama i temperamentom, ali ono što je zajedničko svim tim malim bićima jest urođena potreba da ih netko njeguje, tješi, pruža osjećaj sigurnosti – odnosno da netko tko skrbi za dijete dosljedno odgovara na njegovu potrebu za tjelesnim i emocionalnim kontaktom i to ugodnim dodirima, nošenjem, maženjem, pričanjem, pjevušenjem, gledanjem u oči, osmijehom...
Odgovaranje na djetetove potrebe je nužno da bi dijete preživjelo, u doslovnom (tjelesnom), ali i emocionalnom smislu jer novorođenče i malo dijete se ne može samo nahraniti, presvući, pjevati si, umiriti se kada je jako uznemireno, naučiti se kako se imenuje strah, radost, tuga... Dosljednim odgovaranjem stvara se emocionalna veza između djeteta i odrasle osobe koja se zove privrženost.
Privrženost je temelj emocionalnoga razvoja svakog pojedinca jer svi kasniji odnosi koje dijete (a poslije odrasla osoba) gradi s vršnjacima, odraslima, a onda i sa svojom djecom u najvećoj mjeri proizlaze upravo iz tih najranijih odnosa koje dijete stvara s osobama koje brinu o njemu.
Privrženost se stvara u prvim godinama života i to kroz interakciju s jednom ili više osoba koje se najviše skrbe o njemu. O tome koliko osjetljivo ta bliska odrasla osoba odgovara na spomenute djetetove potrebe ovisi hoće li dijete razviti sigurnu privrženost ili neki od tipova nesigurne privrženosti.
Dijete koje je sigurno privrženo će u nepoznatim i opasnim situacijama tražiti utjehu i sigurnost u zagrljaju skrbnika (npr. tražit će zagrljaj, da ga se podigne, dozivat će ga, gledati u oči) te protestirati i iskazivati strah pri odvajanju (ali će se i brzo umiriti pri njihovom povratku). U prisustvu skrbnika sigurno privrženo dijete će iskazivati radost i nježnost te će slobodnije istraživati okolinu jer je sigurno da će skrbnik biti tu i kada se ono, s puta u nepoznato, poželi vratiti u sigurnu luku.
Odnos sigurne privrženosti osim sigurne baze uz blisku osobu kojoj se može vraćati djetetu pruža i podršku za istraživanje svijeta oko sebe.
|
Ta kombinacija sigurnosti i uzbuđenja novoga, srž je sigurne privrženosti koju zasigurno želimo svom djetetu (i svakom drugom djetetu!), jer znamo da im donosi brojne dobrobiti i „zaštite“. Sigurno privržena djeca su znatiželjna, spoznajno bolje razvijena, bolje se prilagođavaju, surađuju s drugom djecom i rjeđe pokazuju probleme u ponašanju od nesigurno privržene djece. Kao odrasle osobe stvaraju i održavaju kvalitetnije emocionalne odnose s drugima i imaju manji rizik za razvoj psihičkih tegoba.
Dugo se smatralo kako djeca mogu razviti značajan odnos privrženosti samo s jednom osobom. No, istraživanja pokazuju kako bebe i mala djeca istodobno razvijaju više odnosa privrženosti i to s osobama s kojima su u redovitoj interakciji. To znači da dijete može razviti privrženost s majkom i ocem, ali i bakom, djedom, tetkom, udomiteljem, odgojiteljicom odnosno svakom osobom koja kontinuirano skrbi o njemu. O samom tijeku razvoja privrženosti možete više čitati na https://www.rastimozajedno.hr/file/51/.
Istraživanja potvrđuju „što više to bolje“ - svaki značajan odnos privrženosti pozitivno utječe na dijete i to mu pomaže u svim razdobljima njegova razvoja!
|
Osim toga, razvijena sigurna privrženost s jednom djetetu važnom osobom (npr. ocem) ona može „zaštititi“ dijete od loših učinaka nesigurne privrženosti razvijene prema drugoj važnoj osobi (npr. majci) koja skrbi o njemu.
Katkada se roditelji/skrbnici brinu provode li premalo vremena s djecom te kako će se to odraziti na njihov odnos. Ohrabrujuće je znati kako je od same količine važnija kvaliteta zajednički provedenog vremena – sigurna privrženost može se razviti čak i kada se provodi relativno malo vremena ako je kvaliteta interakcije s djetetom visoka odnosno skrbnik je ne samo tjelesno nego i emocionalno dostupan i dosljedno odgovara na potrebe djeteta.
To znači bez velike odgode reagirati na djetetove znakove, što je suprotno prepuštanju djeteta „da se isplače i bolje spava“ jer tada ne uči ništa drugo nego da ne postoje osobe koja ga mogu utješiti, da svijet nije sigurno mjesto i da se njegove potrebe neće zadovoljiti. Također, pomaganjem maloj djeci u nošenju s „velikim“ emocijama učimo ih kako je netko tu za njih kada im je teško i time gradimo njihovo povjerenje u sebe i u odnos s nama!
Zato kada sljedeći put čujete rečenice s početka ovoga teksta i osjetite se možda u nedoumici, znajte da za svoje dijete činite upravo ono što mu treba i što zaslužuje kako bi na takvim, razumijevanjem i podrškom izgrađenim temeljima, ono postalo osoba koja će ostvarivati svoje potencijale i graditi kvalitetne odnose s drugima, ali i samim sobom.
|
