Nove stare odluke – Pazim na sebe

U nastavku je članak psihologinje Tene Erceg o važnosti roditeljske brige o sebi koji možete pronaći i na linku 

Započela je još jedna nova godina što za neke od nas znači vrijeme odluka kako ćemo od sada drugačije ili kako više nećemo.... Donošenje i provođenje odluka ne ide uvijek lako, ako ikada i ide. U današnjem tekstu pisat ćemo o odluci koja bi svakako trebala biti na popisu roditeljskih nastojanja, a to je odluka da brinemo o sebi i to posebice u zahtjevnijim trenutcima roditeljstva. To je važno jer, kako ste već zasigurno pročitali u našim tekstovima, kada ste vi dobro to će osjetiti i vaše dijete.

Za biti (i ostati) dobro važno je u promišljanjima ne zaboraviti kako su teži ili lošiji dani očekivani dijelovi života i roditeljstva. Kako su osjećaji poput razočarenja, tuge, bespomoćnosti, ljutnje koji nerijetko prate te faze djelići životne lepeze emocija.

Zahtjevi svakodnevice su veliki, a upute kako živjeti, kako odgajati - na sve strane! I nije neobično osjećati se na trenutke preplavljenim, s punom kapom i mišlju trebam pauzu. Možda u tim danima imamo poteškoća sa spavanjem, teško nam se koncentrirati, brinemo o financijama, kućanskim obavezama, doktorskim pregledima, kuhamo brza jela pa se grizemo jer je to treće u ovom tjednu, palimo ekrane i kada ne želimo, razdražljivi smo, imamo osjećaj da ne stižemo ništa (a i ništa nam se ne da), loše smo volje, nemamo vremena za sebe... U tim i sličnim situacijama zasigurno ne reagiramo kao obično ili kako bismo htjeli, i prema sebi, ali i prema drugima uključujući djecu. To pak može dovesti do osjećaja krivnje i srama pa se nađemo u začaranom krugu iz kojega nekada ne znamo kako iskočiti. Kako tada brinuti o sebi?

Odluka da prihvatimo vlastite nesavršenosti i damo si za pravo pogriješiti može nam pomoći olakšati teže trenutke roditeljske svakodnevice. Prihvaćajući i živeći odgovornost da zadovoljavamo i vlastite potrebe u roditeljskoj, ali i drugim životnim ulogama (partner/ica, prijatelj/ica, kćer/sin…), ne znači da ne prihvaćamo i ne uvažavamo dječja prava - da se njihove potrebe zadovoljavaju, a želje uvažavaju kada je to moguće. Jer odgovoran roditelj ne brine samo o potrebama djece nego i o svojim potrebama (vrijeme za prijatelje, pravo na vlastitu privatnost, na odmor…)

Za brigu o sebi važno je osvijestiti što je to što nam pomaže da se opustimo, vratimo sebi, koji su nam i tko su nam izvori podrške. Koje su to osobe na koje se možemo osloniti, bilo da je riječ o emocionalnoj (netko da me sasluša, savjetuje, razumije) ili tehničkoj podršci (netko da skuha jednom tjedno, pokupi djecu iz vrtića, opere prozore, odvede djecu iz stana na sat vremena...). S kim me razgovor, pijenje kave, smijanje opušta, hrani? Koje aktivnosti me pomiču od svakodnevnih zahtjeva, omogućavaju mi da se ispušem i napunim svoje baterije – šetnja, (glasna) glazba dok vozim, kava u tišini, gledanje TV-a, sastavljanje/rastavljanje, neometan san? Sve navedeno su neke od tehnika nošenja sa stresom i životnim izazovima, a njihova primjena odraz je preuzimanja odgovornosti za vlastitu dobrobit, ali i za resurse koji nam trebaju za brigu o djetetovoj dobrobiti. Jer, ako želimo dati razumijevanje ili strpljenje svojem djetetu moramo ga imati -  ne možemo dati ono što nemamo.

Nekada je ono što nam je potrebno podrška stručnjaka – psihološkog savjetovatelja ili/i terapeuta. Tada je odgovorno i dobro za sebe potražiti tu osobu i tako si osigurati dodatan izvor podrške.

Vrijedan izvor podrške roditelju može biti i razgovor s drugim roditeljima i stručnjacima u nekom od programa Rastimo zajedno o kojima možete saznati više na https://www.rastimozajedno.hr/. Poznato je kako odluke dulje traju ako u njima nismo sami!

Nekada će uz našu najbolju želju stvari ispasti onakve kakve ne želimo da budu. No i tada je važno ne odustati truditi se rasti u područjima koja su nam bitna. A kao roditelji koji za djecu želimo ono najbolje to bi značilo truditi se rasti kao roditelji ne zaboravljajući pri tome ono od čega i sami kao osobe rastemo. Jer tada ne pomažemo samo sebi, nego i učimo djecu kako prepoznati vlastite jake snage i izvore podrške pri tome im primjerom pokazujući kako je traženje pomoći i podrške jednako važno kao i pružanje istoga.