Obitelj od koje dijete Raste

U nastavku je članak psihologinje Tene Erceg Milković povodom Međunarodnog dana obitelj koji se obilježava 15. svibnja te Svjetskog dana roditelja koji se obilježava 1. lipnja. koji se može pronaći i na: https://mailchi.mp/2995edf3f9c8/newsletter-centra-rastimo-zajedno-9209212?e=[UNIQID&fbclid=IwAR1SuvKfKQKPFDbkARMnfInOToQJ_lra69h3eGUQKXElsxvlutMDldQyCCQ

Što je to obitelj? Što ona znači za dijete? Postoji li formula kako ona treba izgledati, što činiti kako bi bila zdravo i poticajno mjesto odrastanja?

Obitelji se mogu razlikovati po broju članova uže i šire obitelji, bračnom statusu roditelja ili skrbnika, uvjetima i mjestu življenja, rutinama i po mnogo čemu drugome, no, ono što bi trebalo biti zajedničko obiteljima u kojima djeca zaista rastu – i tjelesno i emocionalno i intelektualno - jest odgovaranje na potrebe djeteta: potrebu da nekome pripada, da se osjeća voljeno i sigurno ne samo kroz dobivanje zaštite, nego i kroz granica postavljene na način koji poštuje dijete kao osobu, da osjeća da ga se „čuje“ iako ne nužno i uvaža svaka njegova želja, da mu se pruža podrška i osnažuje u vjerovanju u sebe i svoje sposobnosti. Te potrebe svojstvene su i vašem i mojem djetetu i svakom djetetu na svijetu, bez obzira na njegove specifičnosti.
Pri zadovoljavanju navedenih potreba trebalo bi se voditi potvrđenim spoznajama o ponašanjima roditelja koji su u najboljem interesu djeteta. Ti „sastojci“ roditeljstva mogu se sažeti i nazvati četiri stupa roditeljstva[i]:

• brižno ponašanje (dosljedno pružanje topline i razumijevanja stvarajući sigurnu bazu iz koje dijete može istraživati i razvijati se)
• pružanje strukture i usmjeravanje (osiguravanje vremena, rutine, sigurnog prostora za cjelokupan rast te postavljanje granica (ne)prihvatljivog ponašanja uz izražavanje očekivanja, objašnjavanje zahtjeva i davanje povratne informacije)
• uvažavanje djeteta kao osobe (slušanje i pokazivanje zanimanja za dijete i njegova gledišta, poštivanje djetetovih granica)
• osnaživanje djeteta (podrška djetetovoj samostalnosti i interesima, osnaživanje djeteta u novim situacijama ili u razvoju novih vještina)

Stupove roditeljstva nekada ne „postavljaju“ djetetovi biološki roditelji. Nekada to čine poočim ili pomajka, posvojitelji, udomitelji, bake, djedovi, članovi šire obitelji, susjedi, bilo koja druga osoba koja gore navedenim ponašanjima odgovara na djetetove potrebe. „Hrana“ od koje dijete raste u obitelji kojeg god ona oblika ili sastava bila, nije povezana s obiteljskom strukturom, nego kvalitetom odnosa među osobama koja skrbe o djetetu.

Kroz odnos sa svojim najdražima i najbližima, i kroz međusobni odnos „velikih“, djeca uče o sebi i o drugima, stvarajući obrasce ponašanja koje će jednoga dana „preliti“ u odnose s partnerima i vlastitom djecom.

Zato moraju od nas čuti, vidjeti i osjetiti što je to briga za druge, za sebe, što je to podrška, što su osobne granice, kako biti tolerantan, kako sigurno istraživati svijet i još puno toga.

Da bi imali priliku to učiti od nas moramo stvoriti zajedničko vrijeme, a to nije uvijek lako. No, možda je lakše ako dodatno osvijestimo koliko zapravo oni vole biti s nama.  Čak i onda kada su emocije na vrhuncu, a granice poljuljane. Čak i onda kada ste „ispucali“ sve savjete za miran dan.

Neka nam budu, najdraži (ili među dražima) gosti za stolom :

https://www.youtube.com/watch?v=KHqfrpVcW4I    (pogledajte video!)