U Dječjem vrtiću Konavle uspješno su završene radionice za roditelje "Rastimo zajedno", na kojima je sudjelovalo šest majki.
Radionice su vodile educirane voditeljice pedagoginja Martina Čupić Čeović, odgojiteljica Marija Kusalić i odgojiteljica Ana Obradović.
Radionice su nastale u sklopu UNICEF-ova programa Prve 3 su najvažnije! koji je pokrenut 2006. godine s ciljem jačanja usluga za roditelje najmlađe djece.
Cilj radionica Rastimo zajedno jačanje je pozitivnog odnosa između roditelja i djeteta. Na radionicama se uči o potrebama djece i roditelja, vježbaju se komunikacijske vještine i razgovara se o svim temama koje zanimaju roditelje.
Radionice "Rastimo zajedno" pružile su prostor za povezivanje, osnaživanje i međusobnu podršku roditelja u njihovoj najvažnijoj životnoj ulozi.
Zahvaljujemo svim sudionicama na otvorenosti, iskrenosti i volji za sudjelovanjem, a veselimo se i budućim susretima u novim programima i aktivnostima za roditelje.
Dječji vrtić Konavle pridružuje se obilježavanju Tjedna Rastimo zajedno u razdoblju od 18. do 22. rujna 2023. godine koji za cilj ima promociju programa podrške roditeljstvu Rastimo zajedno među roditeljima.
Zašto nam je važno roditelje upoznati s programima Rastimo zajedno, posebice onima koje i sami provodimo od 2016. godine u našem vrtiću? Zato jer se pokazalo kako se nakon završenog programa roditelji osjećaju djelotvornijima u svojoj roditeljskoj ulozi te da se u razvojno poticajne aktivnosti s djetetom uključuju češće, a u razvojno nepoželjne rjeđe. Podaci prikupljeni od roditelja po završetku programa opisuju njihov osobni rast u roditeljskoj ulozi kao i dobitke koje smatraju da je dijete imalo od njihovog sudjelovanja na radionicama.
Neke od izjava roditelja nakon završenog programa „Rastimo zajedno“:
U Dječjem vrtiću Konavle provode se sljedeći programi Rastimo zajedno:
koje planiramo provoditi i ove pedagoške godine!
Više o navedenim, ali i drugim programima Rastimo zajedno, potražite na https://www.rastimozajedno.hr/
Osim sudjelovanja u programima roditelji mogu o temama vezanim za razvoj djeteta i roditeljstvo saznati i kroz mjesečni newsletter Centra Rastimo zajedno na https://www.rastimozajedno.hr/newsletter/
Osim prezentacije plakata i letaka Rastimo zajedno u objektima naše Ustanove, u sklopu Tjedna Rastimo zajedno, održat će se i online predavanje za roditelje psihologinje Tene Erceg Milković pod temom „Krenuli smo u vrtić – kako olakšati i djeci i roditeljima?“ u četvrtak, 21. rujna 2023.godine u 18 h. Link na zoom: https://us02web.zoom.us/j/87695340723
Obilježite s nama Tjedan Rastimo zajedno i uključite su u programe koje provodimo!
Polazak u jaslice ili vrtić veliki je događaj u većini obitelji i često sa sobom nosi velike promjene - i za male, ali i za velike. Svaka promjena, čak i ona željena, nerijetko je praćena velikim emocijama i stresom. Što očekivati u razdoblju prilagode i kako ga olakšati pročitajte u nastavku.
Dijete se u procesu prilagodbe suočava s brojnim promjenama poput vremena kada se budi, kada jede, kada ide na dnevni odmor, novi prostor u kojem su drugačije igračke, drugačiji toalet, mora se prilagoditi na boravak u skupini djece od koje svatko treba svoj dio pažnje i ono najvažnije – dijete se mora prilagoditi na to da će dok je u vrtiću za njega skrbiti njemu nove osobe – njegove odgojiteljice.
Kako bi dijete uspješno prihvatilo navedene promjene mora uložiti napor, za to treba vremena. Koliko vremena ovisi o raznim čimbenicima poput starosti djeteta (lakše se prilagođavaju starija nego mlađa djeca), individualnim osobinama, o prijašnjim iskustvima odvajanja od roditelja, o tome kako je dijete pripremano na polazak u vrtić, o redovitosti dolaženja tijekom perioda prilagodbe (izostanci produžuju vrijeme prilagodbe). Kod većine djece adaptacija traje između jednog i četiri tjedna.
U razdoblju prilagodbe očekivane su razne reakcije poput plača pri odvajanju, plača tijekom dana, odbijanje jela ili spavanja, odbijanja ili pojačnog traženja tjelesnog kontakta, odbijanja igara i igračaka, aktivnosti, regresivnih ponašanja (kratkotrajna „nazadovanja“ u razvoju, primjerice, dijete koje hoda „vraća se“ na puzanje, dijete koje se samostalno hrani traži da ga se hrani, dijete koje je bez pelena traži ponovno pelenu ili ne kontrolira fiziološke potrebe). Važno je znati kako su to prolazne promjene kojima si dijete olakšava za njega stresno razdoblje tako da se „vraća“ u razdoblje kada je bilo mlađe i osjećalo se sigurnije. Većina djece će iskazati otpor pri ostajanju uslijed separacijske anksioznosti (strah od odvajanja) što je zapravo znak da je dijete razvilo sigurnu i kvalitetnu vezu s vama, da ste mu vi sigurna luka koja je tu za njega. Neka djeca prve dane ulaze u sobu bez otpora i s veseljem, posebice ako je roditelj tu, da bi se otpor pojavio nakon nekoliko dana (čak i tjedana) kada shvate da je odlazak u vrtić svakodnevan, a u njemu se ne osjećaju još sigurno.
Najvažnije je ne zaboraviti kako su sva ponašanja i promjene u ponašanju razvojno uredni (i očekivani) u vrijeme prilagodbe te neumanjivati djetetove emocije rečenicama poput Ti si veliki dečko, nemaš razloga plakat ili pak lagati djetetu (Odmah se ja vratim.). Iako nam je nekada teško podnijeti djetetove suze, znati kako je vrtić mjesto koje je dobro za naše dijete, može nam olakšati pri nošenju s djetetovim, ali i vlastitim velikim emocijama. Tada će nam biti lakše i neiskradati se iz grupe dok nas dijete ne vidi jer ono će plakati svakako, no, kada dosljedno slušaju od roditelja rečenice poput Znam da si tužna jer ostaješ u vrtiću, ali ja idem raditi i vratit ću se po tebe nakon što se probudiš. iako uplakani, uče da je u redu imati velike osjećaje i uče vjerovati svojim roditeljima. Tako se gradi dugoročan iskren odnos temeljen na povjerenju.
Prilagodba nije gotova onda kada dijete prestane plakati već kada počne spontano izražavati svoje osjećaje, potrebe, misli i sposobnosti svojim odgojiteljicama, njegovim „skrbnicima“ u vrijeme kada su u vrtiću.
Važno je osvijestiti i vlastite, roditeljske osjećaje zbog polaska djeteta u vrtić. Očekivano je osjećati radost, olakšanje, ali i zabrinutost, tugu, pa čak i krivnju zbog ostavljanja djeteta u vrtiću. Osvještavanjem vlastitih emocija možemo utjecati i na vlastita ponašanja koja nekada djeci otežavaju prilagodbu (primjerice, govorimo djetetu da mora ići u vrtić dok su nam oči pune suza ili nam drhti glas). Djeca su nerijetko naša „ogledala“ i u svom ponašanju često izražavaju ono što roditelji osjećaju.
Prije kraja treba reći kako je neupitan utjecaj odgojiteljica u životu djeteta. Roditelji se možda pitaju kakve će one biti prema njemu, hoće li znati prepoznati njegove potrebe, kako će ih zadovoljiti, hoće li se dijete prilagoditi i uklopiti… Ono što se pokazalo korisnim u razdoblju prilagodbe (ali i u svim drugim razdobljima djetetova boravka) jest otvorena komunikacija roditelja i odgojitelja i drugih zaposlenih u Ustanovi. Poželjna su pitanja roditelja, njihove povratne informacije i u slučajevima kada su nečim zadovoljni, ali i u slučajevima kada su zbog nečega zabrinuti ili nezadovoljni. Tada je važno obratiti se, iskazati svoja očekivanja, tražiti pojašnjenje ili savjet.
A za sam kraj – dobro nam došla djeco, dobro došli roditelji. Nadamo se uspješnoj suradnji na radost svih uključenih!
O važnosti rutina u djetetovom i obiteljskom životu pročitajte u nastavku ili na linku https://mailchi.mp/50dc86ccba31/newsletter-centra-rastimo-zajedno-9259284?e=[UNIQID&fbclid=IwAR1GGDLIpt7cSaDEmMZbXiBjMpjqLsYtmrdMurxMmVs6avmXWU842e2u9Hc#_ftn1
Ljeto je stiglo. Neki su već na odmoru ili u planovima za isti, no, ako i nisu, za većinu se ipak promijenio dosadašnji dnevni ritam zbog promjena koje često prate „ljetni način življenja“ (promjene u vrtićkom okruženju, školski praznici, kasnije noćno uspavljivanje, moguća veća izloženost ekranima...). Uslijed navedenih promjena mijenjaju se i dnevne rutine djeteta (i obitelji), a o tome što su rutine, zašto su važne za malu (i veliku) djecu te trebaju li se mijenjati pročitajte u nastavku.
Nedavno smo pisali o „sastojcima“ roditeljstva koji su se pokazali najkorisnijima za rast i razvoj svakoga djeteta[1]. Među njima smo, uz brižno ponašanje, uvažavanje i osnaživanje djeteta naveli i pružanje strukture (predvidivog vremenskog rasporeda aktivnosti te granica/pravila) i usmjeravanje ponašanja izražavanjem očekivanja i povratnih informacija.
Pružanje strukture odvija se i kroz rutine – svakodnevne aktivnosti u koje uključujemo dijete, a koje se redovito ponavljaju. |
To su najčešće rutine hranjenja, kupanja, spavanja, presvlačenja i oblačenja, igranja. Da bi se razvile djeca im moraju biti izložena, po mogućnosti u isto vrijeme i na sličan način. Kako bi se utvrdile korisno ih je najavljivati, podsjećati na njih (Prvo oprati zube pa onda čitanje priče) ili ih poticati pričom (Medo Tobi prije ručka pere ruke...), pjesmicama (Kruška, jabuka, šljiva, Veli, mala Iva: To je voće slatko, Jeo bi ga svatko) te pohvalama (Sve si vratio na mjesto pa ćeš sutra znati gdje ćeš ih pronaći). Pomoći mogu i vizualni prikazi određene rutine – možete zajedno izraditi poster s „koracima“ jutarnje rutine (primjerice, dignem se iz kreveta, piškim, operem ruke i zube, doručkujem, obučem se).
Zašto su rutine važne?
Rutine su korisne iz više razloga – njima se zadovoljavaju djetetove fiziološke potrebe poput hranjenja i spavanja, ali i psihološke potrebe da se netko za njih brine, da imaju osjećaj da su nekome važni i da nekome pripadaju, da su uspješni i samostalni. Rutine su odlične prilike za povezivanje i za učenje. Primjerice, zajednički obrok u kojemu smo usmjereni jedni na druge idealna je prilika za stvaranje rutine razgovora o hrani koju jedemo, o tome kako nam je prošao dan, što ćemo raditi sutra. Stvaranjem takvih rutina gradimo temelje za kvalitetan odnos i u kasnijoj dobi, kada naša djeca budu adolescenti i kada će nam za poticanje razgovora trebati i dodatne vještine komuniciranja. Također, ako dijete potičemo da pospremi nakon igranja ili opere zube prije spavanja jačamo njegovu samostalnost te doprinosimo osjećaju uspješnosti i samopoštovanja.
Posebno korisna rutina za razvoj pozitivnog odnosa djeteta i roditelja, a time i uspješniju suradnju, jest rutina „vrijeme samo za tebe i mene“ – vrijeme u kojem je roditelj u potpunosti posvećen djetetu, njegovoj igri i komunikaciji s njim bez ometajućih čimbenika (npr. ekrani u pozadini, drugo dijete, korištenje mobitela) uz napomenu kako je od količine vremena važnija nepodijeljena pažnja koju dijete dobije od roditelja. Više o tome možete pročitati u sljedećem prilogu[2].
Zašto djeca vole rutine (iako se nekada to ne čini tako)?
Kada dijete zna što može očekivati (Sada ćemo ručati pa ćemo na odmor pa ćemo se onda igrati) čak i onda kada protestira (ne želi na dnevni odmor iako svojim ponašanjem pokazuje da mu je potreban) svijet mu je predvidljivije mjesto što jača njegov osjećaj kontrole, a time i osjećaj sigurnosti. A kada se dijete osjeća sigurno tada se osjeća bolje, uspješnije uči i razvija se!
Rutine su posebice korisne kada se u djetetovom životu dogode stresni događaji (razvod roditelja, preseljenje, bolest/smrt člana obitelji, ozljeda...) jer im donekle vraćaju osjećaj kontrole i sigurnosti u vremenu kada im je narušena slika o svijetu kao sigurnom mjestu gdje se ružne stvari ne događaju, a oni i njihovi najbliži uvijek budu dobro.
Zašto su rutine dobre i za roditelje?
Rutine pomažu da se osjećamo bolje organiziranima čime se smanjuje stres svim uključenima jer svi znaju što je na redu i što je čija obaveza. Primjerice, ako je ustaljena rutina samostalnog pranja ruku prije ručka ili rutina zajedničkog raspremanja stola, to može ubrzati i izvođenje samih aktivnosti, ali i smanjiti stres oko toga tko će djetetu oprati ruke ili tko će danas raspremiti stol. Također, ako je ustaljena djetetova rutina pranja ruku prije ručka, time se smanjuje vjerojatnost da taman prije ručka izvadi igračke s police i započne s igrom.
Što kada se rutine mijenjaju?
Predvidljiv dnevni raspored (buđenje, obrok, odmor, igra u slično vrijeme i na sličan način) nekada nije moguće osigurati. Posebice kada se cjelokupan ritam obitelji mijenja, a to je često upravo u ljetnim mjesecima, vrijeme blagdana, kada je dijete ili netko od članova obitelji bolestan. Tada se pokazalo korisnim prilagoditi dotadašnje rutine novim okolnostima imajući na umu kako i nova „pravila“ mogu imati predvidljiv slijed. Primjerice, dok smo na moru idemo kasnije spavati, možemo pojesti sladoled prije ručka, smijemo gledati 3 crtića, ne idemo u park poslije dnevnog odmora. Nove rutine je korisno i izreći: Dok smo na moru ćemo.../Sada tri dana nećemo... kao i najaviti promjene: Danas ipak nećemo do parka jer je jako vruće, ali ćemo poslije sići ispred zgrade.
Živimo u vremenu u kojem mnoge obitelji imaju prepunjen raspored, s puno očekivanja i zadataka. Rutine nam mogu pomoći unijeti strukturu u svakodnevni život, imajući na umu da je fleksibilnost u njihovom postavljanju i održavanju ponekad neizbježna.
Tena Erceg Milković, mag.psych
U nastavku je članak psihologinje Tene Erceg Milković povodom Međunarodnog dana obitelj koji se obilježava 15. svibnja te Svjetskog dana roditelja koji se obilježava 1. lipnja. koji se može pronaći i na: https://mailchi.mp/2995edf3f9c8/newsletter-centra-rastimo-zajedno-9209212?e=[UNIQID&fbclid=IwAR1SuvKfKQKPFDbkARMnfInOToQJ_lra69h3eGUQKXElsxvlutMDldQyCCQ
Što je to obitelj? Što ona znači za dijete? Postoji li formula kako ona treba izgledati, što činiti kako bi bila zdravo i poticajno mjesto odrastanja?
Obitelji se mogu razlikovati po broju članova uže i šire obitelji, bračnom statusu roditelja ili skrbnika, uvjetima i mjestu življenja, rutinama i po mnogo čemu drugome, no, ono što bi trebalo biti zajedničko obiteljima u kojima djeca zaista rastu – i tjelesno i emocionalno i intelektualno - jest odgovaranje na potrebe djeteta: potrebu da nekome pripada, da se osjeća voljeno i sigurno ne samo kroz dobivanje zaštite, nego i kroz granica postavljene na način koji poštuje dijete kao osobu, da osjeća da ga se „čuje“ iako ne nužno i uvaža svaka njegova želja, da mu se pruža podrška i osnažuje u vjerovanju u sebe i svoje sposobnosti. Te potrebe svojstvene su i vašem i mojem djetetu i svakom djetetu na svijetu, bez obzira na njegove specifičnosti.
Pri zadovoljavanju navedenih potreba trebalo bi se voditi potvrđenim spoznajama o ponašanjima roditelja koji su u najboljem interesu djeteta. Ti „sastojci“ roditeljstva mogu se sažeti i nazvati četiri stupa roditeljstva[i]:
Stupove roditeljstva nekada ne „postavljaju“ djetetovi biološki roditelji. Nekada to čine poočim ili pomajka, posvojitelji, udomitelji, bake, djedovi, članovi šire obitelji, susjedi, bilo koja druga osoba koja gore navedenim ponašanjima odgovara na djetetove potrebe. „Hrana“ od koje dijete raste u obitelji kojeg god ona oblika ili sastava bila, nije povezana s obiteljskom strukturom, nego kvalitetom odnosa među osobama koja skrbe o djetetu.
Zdrava emocionalna povezanost među svima uključenima u odgoj djeteta najzdravija je „hrana“ za dijete! |
Kroz odnos sa svojim najdražima i najbližima, i kroz međusobni odnos „velikih“, djeca uče o sebi i o drugima, stvarajući obrasce ponašanja koje će jednoga dana „preliti“ u odnose s partnerima i vlastitom djecom.
Zato moraju od nas čuti, vidjeti i osjetiti što je to briga za druge, za sebe, što je to podrška, što su osobne granice, kako biti tolerantan, kako sigurno istraživati svijet i još puno toga.
Da bi imali priliku to učiti od nas moramo stvoriti zajedničko vrijeme, a to nije uvijek lako. No, možda je lakše ako dodatno osvijestimo koliko zapravo oni vole biti s nama. Čak i onda kada su emocije na vrhuncu, a granice poljuljane. Čak i onda kada ste „ispucali“ sve savjete za miran dan.
Neka zajedničko vrijeme, iako često kraće no što bismo željeli, bude provedeno u ozračju topline, međusobnog slušanja i upoznavanja, zajedničkih aktivnosti i rasta. |
Neka nam budu, najdraži (ili među dražima) gosti za stolom :
https://www.youtube.com/watch?v=KHqfrpVcW4I (pogledajte video!)
|
|
Obiteljski centar, Područna služba Dubrovačko-neretvanska uskoro počinje s novim ciklusom programa "Rastimo zajedno on-line". Program je namijenjen roditeljima koji podižu djecu u zahtjevnijim okolnostima roditeljstva i/ili roditeljima koji iz različitih razloga ne mogu sudjelovati u programima radionica licem-u-lice.
Više o programu možete pročitati na linku https://www.rastimozajedno.hr/rastimo-zajedno-online/?fbclid=IwAR3sdxtmIiguwJ5XgeSwvNkcqkkSQFSR1WXzLpA7sUu8KhqqKBRsBppe0ks
a za sudjelovanje u programu se možete prijaviti putem e-maila: anita.milanovic@socskrb.hr i slavica.tankuljicgrbavac@socskrb.hr
Poštovani očevi djece predškolske dobi,
pozivamo vas na besplatni ciklus radionica samo za očeve – KLUB OČEVA RASTIMO ZAJEDNO.
U nastavku je članak psihologinje Tene Erceg o važnosti roditeljske brige o sebi koji možete pronaći i na linku
Započela je još jedna nova godina što za neke od nas znači vrijeme odluka kako ćemo od sada drugačije ili kako više nećemo.... Donošenje i provođenje odluka ne ide uvijek lako, ako ikada i ide. U današnjem tekstu pisat ćemo o odluci koja bi svakako trebala biti na popisu roditeljskih nastojanja, a to je odluka da brinemo o sebi i to posebice u zahtjevnijim trenutcima roditeljstva. To je važno jer, kako ste već zasigurno pročitali u našim tekstovima, kada ste vi dobro to će osjetiti i vaše dijete.
Za biti (i ostati) dobro važno je u promišljanjima ne zaboraviti kako su teži ili lošiji dani očekivani dijelovi života i roditeljstva. Kako su osjećaji poput razočarenja, tuge, bespomoćnosti, ljutnje koji nerijetko prate te faze djelići životne lepeze emocija.
Zahtjevi svakodnevice su veliki, a upute kako živjeti, kako odgajati - na sve strane! I nije neobično osjećati se na trenutke preplavljenim, s punom kapom i mišlju trebam pauzu. Možda u tim danima imamo poteškoća sa spavanjem, teško nam se koncentrirati, brinemo o financijama, kućanskim obavezama, doktorskim pregledima, kuhamo brza jela pa se grizemo jer je to treće u ovom tjednu, palimo ekrane i kada ne želimo, razdražljivi smo, imamo osjećaj da ne stižemo ništa (a i ništa nam se ne da), loše smo volje, nemamo vremena za sebe... U tim i sličnim situacijama zasigurno ne reagiramo kao obično ili kako bismo htjeli, i prema sebi, ali i prema drugima uključujući djecu. To pak može dovesti do osjećaja krivnje i srama pa se nađemo u začaranom krugu iz kojega nekada ne znamo kako iskočiti. Kako tada brinuti o sebi?
Odluka da prihvatimo vlastite nesavršenosti i damo si za pravo pogriješiti može nam pomoći olakšati teže trenutke roditeljske svakodnevice. Prihvaćajući i živeći odgovornost da zadovoljavamo i vlastite potrebe u roditeljskoj, ali i drugim životnim ulogama (partner/ica, prijatelj/ica, kćer/sin…), ne znači da ne prihvaćamo i ne uvažavamo dječja prava - da se njihove potrebe zadovoljavaju, a želje uvažavaju kada je to moguće. Jer odgovoran roditelj ne brine samo o potrebama djece nego i o svojim potrebama (vrijeme za prijatelje, pravo na vlastitu privatnost, na odmor…)
Za brigu o sebi važno je osvijestiti što je to što nam pomaže da se opustimo, vratimo sebi, koji su nam i tko su nam izvori podrške. Koje su to osobe na koje se možemo osloniti, bilo da je riječ o emocionalnoj (netko da me sasluša, savjetuje, razumije) ili tehničkoj podršci (netko da skuha jednom tjedno, pokupi djecu iz vrtića, opere prozore, odvede djecu iz stana na sat vremena...). S kim me razgovor, pijenje kave, smijanje opušta, hrani? Koje aktivnosti me pomiču od svakodnevnih zahtjeva, omogućavaju mi da se ispušem i napunim svoje baterije – šetnja, (glasna) glazba dok vozim, kava u tišini, gledanje TV-a, sastavljanje/rastavljanje, neometan san? Sve navedeno su neke od tehnika nošenja sa stresom i životnim izazovima, a njihova primjena odraz je preuzimanja odgovornosti za vlastitu dobrobit, ali i za resurse koji nam trebaju za brigu o djetetovoj dobrobiti. Jer, ako želimo dati razumijevanje ili strpljenje svojem djetetu moramo ga imati - ne možemo dati ono što nemamo.
Nekada je ono što nam je potrebno podrška stručnjaka – psihološkog savjetovatelja ili/i terapeuta. Tada je odgovorno i dobro za sebe potražiti tu osobu i tako si osigurati dodatan izvor podrške.
Vrijedan izvor podrške roditelju može biti i razgovor s drugim roditeljima i stručnjacima u nekom od programa Rastimo zajedno o kojima možete saznati više na https://www.rastimozajedno.hr/. Poznato je kako odluke dulje traju ako u njima nismo sami!
Nekada će uz našu najbolju želju stvari ispasti onakve kakve ne želimo da budu. No i tada je važno ne odustati truditi se rasti u područjima koja su nam bitna. A kao roditelji koji za djecu želimo ono najbolje to bi značilo truditi se rasti kao roditelji ne zaboravljajući pri tome ono od čega i sami kao osobe rastemo. Jer tada ne pomažemo samo sebi, nego i učimo djecu kako prepoznati vlastite jake snage i izvore podrške pri tome im primjerom pokazujući kako je traženje pomoći i podrške jednako važno kao i pružanje istoga.