Odsjek za fonetiku i Odjel za fonetiku HFD-a na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu održali su jedanaesti skup pod nazivom „Istraživanja govora“.

Istraživanja govora su hrvatski znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem koji omogućuje predstavljanje novih fonetskih znanstvenih istraživanja i spoznaja. Fonetika kao znanost o govoru interdisciplinarnoga je karaktera, pa je skup prigoda da se okupe stručnjaci i znanstvenici iz različitih područja.

Uobičajeno je da skup ima jednu glavnu temu. Središnja tema skupa IG 2022 je Verbotonalna metoda u rehabilitaciji i korekciji stranog i materinskog govora. U području općih fonetskih tema posebno je naglašena tema kliničke fonetike. Neke od tema bile su odstupanja u percepciji govora, varijabilnost zdravog i oštećenog govora, interdisciplinarnost u dijagnostici i rehabilitaciji slušanja i govora, individualni i grupni pristup u rehabilitaciji slušanja i govora, specifični postupci u rehabilitaciji slušanja i govora, poučavanje i usvajanje izgovora u stranom jeziku, kao i aspekti atipičnosti u


Na spomenutom skupu ove godine predstavljen je i istraživački rad naše stručne suradnice fonetičarke, Lucije Paule Deranje, naziva „Prikaz govorno-jezičnog razvoja blizanaca s dijagnozom iz spektra autizma”.

Rezultati istraživanja i kratki pregled istih bit će objavljeni u službenoj knjizi sažetaka „Istraživanja govora 2022“.

 

U nastavku je članak psihologinje Tene Erceg o temi privrženosti koji se može pronaći i na linku https://mailchi.mp/06217f4f7f74/newsletter-centra-rastimo-zajedno?e=1cb32e9903&fbclid=IwAR36UPA8_8TaSB3Cle35EoCin7ZECAaevUWdmVi7jpplSPzbNKAQI4HiwTg

 „Nemoj ga toliko nositi, naučit ćeš ga na ruke!“„Pusti ga neka se isplače u krevetiću, mora se sam naučiti uspavati.“ Ove ste rečenice zasigurno čuli, pročitali. No, ima li istine u njima? Mogu li se mala djeca zaista razmaziti nošenjem, maženjem, umirivanjem?

Svako je dijete različito, s vlastitim osobinama i temperamentom, ali ono što je zajedničko svim tim malim bićima jest urođena potreba da ih netko njeguje, tješi, pruža osjećaj sigurnosti – odnosno da netko tko skrbi za dijete dosljedno odgovara na njegovu potrebu za tjelesnim i emocionalnim kontaktom i to ugodnim dodirima, nošenjem, maženjem, pričanjem, pjevušenjem, gledanjem u oči, osmijehom...

Odgovaranje na djetetove potrebe je nužno da bi dijete preživjelo, u doslovnom (tjelesnom), ali i emocionalnom smislu jer novorođenče i malo dijete se ne može samo nahraniti, presvući, pjevati si, umiriti se kada je jako uznemireno, naučiti se kako se imenuje strah, radost, tuga... Dosljednim odgovaranjem stvara se emocionalna veza između djeteta i odrasle osobe koja se zove privrženost.

Privrženost je temelj emocionalnoga razvoja svakog pojedinca jer svi kasniji odnosi koje dijete (a poslije odrasla osoba) gradi s vršnjacima, odraslima, a onda i sa svojom djecom u najvećoj mjeri proizlaze upravo iz tih najranijih odnosa koje dijete stvara s osobama koje brinu o njemu.
Privrženost se stvara u prvim godinama života i to kroz interakciju s jednom ili više osoba koje se najviše skrbe o njemu. O tome koliko osjetljivo ta bliska odrasla osoba odgovara na spomenute djetetove potrebe ovisi hoće li dijete razviti sigurnu privrženost ili neki od tipova nesigurne privrženosti.

Dijete koje je sigurno privrženo će u nepoznatim i opasnim situacijama tražiti utjehu i sigurnost u zagrljaju skrbnika (npr. tražit će zagrljaj, da ga se podigne, dozivat će ga, gledati u oči) te protestirati i iskazivati strah pri odvajanju (ali će se i brzo umiriti pri njihovom povratku). U prisustvu skrbnika sigurno privrženo dijete će iskazivati radost i nježnost te će  slobodnije istraživati okolinu jer je sigurno da će skrbnik biti tu i kada se ono, s puta u nepoznato, poželi vratiti u sigurnu luku.


Ta kombinacija sigurnosti i uzbuđenja novoga, srž je sigurne privrženosti koju zasigurno želimo svom djetetu (i svakom drugom djetetu!), jer znamo da im donosi brojne dobrobiti i „zaštite“. Sigurno privržena djeca su znatiželjnaspoznajno bolje razvijenabolje se prilagođavaju, surađuju s drugom djecom i rjeđe pokazuju probleme u ponašanju od nesigurno privržene djece. Kao odrasle osobe stvaraju i održavaju kvalitetnije emocionalne odnose s drugima i imaju manji rizik za razvoj psihičkih tegoba.

Dugo se smatralo kako djeca mogu razviti značajan odnos privrženosti samo s jednom osobom. No, istraživanja pokazuju kako bebe i mala djeca istodobno razvijaju više odnosa privrženosti i to s osobama s kojima su u redovitoj interakciji. To znači da dijete može razviti privrženost s majkom i ocem, ali i bakom, djedom, tetkom, udomiteljem, odgojiteljicom odnosno svakom osobom koja kontinuirano skrbi o njemu. O samom tijeku razvoja privrženosti možete više čitati na https://www.rastimozajedno.hr/file/51/.


Osim toga, razvijena sigurna privrženost s jednom djetetu važnom osobom (npr. ocem) ona može „zaštititi“ dijete od loših učinaka nesigurne privrženosti razvijene prema drugoj važnoj osobi (npr. majci) koja skrbi o njemu.

Katkada se roditelji/skrbnici brinu provode li premalo vremena s djecom te kako će se to odraziti na njihov odnos. Ohrabrujuće je znati kako je od same količine važnija kvaliteta zajednički provedenog vremena – sigurna privrženost može se razviti čak i kada se provodi relativno malo vremena ako je kvaliteta interakcije s djetetom visoka odnosno skrbnik je ne samo tjelesno nego i emocionalno dostupan i dosljedno odgovara na potrebe djeteta.

To znači bez velike odgode reagirati na djetetove znakove, što je suprotno prepuštanju djeteta „da se isplače i bolje spava“ jer tada ne uči ništa drugo nego da ne postoje osobe koja ga mogu utješiti, da svijet nije sigurno mjesto i da se njegove potrebe neće zadovoljiti. Također, pomaganjem maloj djeci u nošenju s „velikim“ emocijama učimo ih kako je netko tu za njih kada im je teško i time gradimo njihovo povjerenje u sebe i u odnos s nama!

Zato kada sljedeći put čujete rečenice s početka ovoga teksta i osjetite se možda u nedoumici, znajte da za svoje dijete činite upravo ono što mu treba i što zaslužuje kako bi na takvim, razumijevanjem i podrškom izgrađenim temeljima, ono postalo osoba koja će ostvarivati svoje potencijale i graditi kvalitetne odnose s drugima, ali i samim sobom.

Dašak jeseni u skupini Srebrice u objektu Katićan pogledajte u nastavku...

[embeddoc url="https://vrticikonavle.hr/wp-content/uploads/2022/11/Jesen-u-Srebricama-1.pdf"]

 

U nastavku je članak psihologinje Tene Erceg o važnosti posticanja tolerancije kod djece od najranije dobi koji se može pronaći i na linku https://us14.campaign-archive.com/?u=3764889146ba38cadcc694d31&id=8272e46983&fbclid=IwAR1Etcyyz3vB6_X_KyvryYI6t24C8GTRRhN8CxM7FDFo_6EXf4DmFE1vpI4

Osvrnemo li se oko sebe jasno je kako je svijet u kojem živimo prepun različitosti. Razlikujemo se u tjelesnim karakteristikama, interesima, stupnju obrazovanja, stilovima života, načinu odijevanja, religijskim uvjerenjima... Kao roditelji razlikujemo se kako odgajamo našu djecu, koje vrijednosti im želimo prenijeti. I dok neki uživaju u svijetu različitosti drugi pak preferiraju poznati okvir, osjećajući se katkada i preplavljeno različitostima oko sebe. I to je u redu. U redu je osvijestiti kako nam se svaka od različitosti i ne mora nužno svidjeti, ne bismo ju osobno odabrali, ali ono što bismo kao emocionalno i socijalno kompetentni pojedinci trebali njegovati kod sebe (a onda i kod naše djece) jest tolerancija – uvjerenje kako su sva bića (sa svim svojim posebnostima) jednako vrijedna i imaju pravo živjeti u miru.

Prihvaćanje osoba, ideja i ponašanja različitih od naših ne znači odustajanje od vlastitih uvjerenja. Djeca koja su tolerantna nisu ona djeca koja bez pogovora prihvaćaju što im se nameće. To su djeca (i odrasli ljudi) koja češće bez ustručavanja ističu i svoje posebnosti, izražavaju svoje potrebe, ali isto tako prihvaćaju djecu različitu od njih, zovu ih u igru (iako nisu uvijek najbolji igrači), na rođendane (iako ne donesu najbolje poklone ili nisu najpopularniji), ne isključuju ih iz igara, viber i drugih grupa, osjetljiva su na osjećaje te djece „sa strane“, žele im pomoći, reagiraju na nepravdu, žele učiti o različitostima, rjeđe ulaze u sukobe s osobama koje im nisu slične, manje diskriminiraju i rjeđe se nasilno ponašaju.

Kao i mnoge druge vještine i sposobnosti, i tolerancija se uči. A prvo mjesto učenja djetetova je najbliža okolina, njegova obitelj. Kako se učenje odvija po modelu – vjerojatnije je da će dijete koje je od svojih roditelja/skrbnika vidjelo i doživjelo tolerantno ponašanje i samo se tako ponašati u budućnosti. Na primjerima bi to izgledalo ovako: dijete koje nikada nije slušalo pogrdne riječi/viceve o susjedu koji se doselio iz druge države vjerojatno ni samo neće koristiti takav rječnik niti razviti određena uvjerenja o stanovnicima te „druge“ države; dijete koje u razgovoru s roditeljima osvještava kako postoje djeca koja su zbog rata morala napustiti svoj dom te kada ima priliku pomoći toj djeci (npr. slanjem svojih igračaka, crtanjem crteža) će i u budućnosti vjerojatnije biti osjetljivije na sudbine izbjeglih ljudi.

Za razvoj tolerantnosti važan preduvjet je i empatija (suosjećanje), a da bi se ona razvila potrebno je djetetu dati dopuštenje i poticaj na izražavanje svih vlastitih emocija (pa i onih neugodnih), pružiti „emocionalni vokabular“ koji može koristiti i time si olakšati i shvatiti kako se ono osjeća i kako se osjećaju drugi. Uvažavanje drugih vezano je uz uvažavanje sebe stoga neka povratne informacije koje dajete djetetu o njemu samome i drugim članovima obitelji održava ljubav i poštovanje prema njima kao osobama. To ne znači nereagiranje na neprimjerena ponašanja. Uvažavanje djeteta i reagiranje na neprihvatljivo ponašanje bi zvučalo poput: To što si napravio nije u redu. Volim te i razumijem da si ljut(a), ali ne smiješ vrijeđati prijatelja. Poticanjem poštivanja sebe, svoje tradicije i načina života te prihvaćanjem različitosti u vlastitoj užoj i široj obitelji potiče se i razvoj samopoštovanja, a ljudi koji imaju samopoštovanje će se u većoj mjeri s poštovanjem odnositi i prema drugima.

S obzirom na to da nas djeca uvijek gledaju (čak i onda kada nas ne gledaju), važno je promisliti odražavaju li naša svakodnevna ponašanja naša uvjerenja ili što navodimo kao svoja uvjerenja (npr. Da, naravno da nemam problema ni s kim.) Hoću li uistinu pomoći svakom čovjeku ili ću ipak birati situacije, pojedince, posljedice? Smatram li da o nekim različitostima ipak nije pristojno razgovarati da ne uvrijedim osobu? Primjerice, u kupovini ste s djetetom te pored vas prolazi osoba u invalidskim kolicima. Ovo je prvi susret vašeg djeteta i osobe s invaliditetom. Vaše dijete govori vrlo glasno: Mama, zašto se ova teta vozi u kolicima kao mala beba? Kako reagirate? Nerijetko se kao odgovor zna čuti: Pssst, ne možeš to tako reći, to nije pristojno. Često to činimo jer sami nismo sigurni kako pristupiti osobi s invaliditetom ili kako opisati određeni invaliditet. No, dijete je primijetilo nešto za njega novo, kao što je primjerice primijetilo i kako Maja iz vrtića ima nove naočale i to je podijelilo s vama. Stoga je važno ne posramiti dijete te odgovarati s poštovanjem prema osobi o kojoj se priča, ali i prema tom malom biću koje pita jer ga zanima. Ne zato jer se ruga ili želi biti nepristojno. Davanjem djetetu prava na pitanja o različitostima, odgovaranjem na njih bez ironije, sarkazma, šale na tuđi račun roditelji daju ključni doprinos razvoju tolerantnog i socijalno kompetentnog djeteta.

Razgovor o toleranciji i različitostima uz uvažavanje različitih pitanja djeteta, možete obogatiti crtićima, pričama, slikovnicama na tu temu (npr. Elmer, Smrveni i Smlavi, Ti nisi kao mi, Mama za Koka, Knjiga o obitelji). Sve navedeno, uz uključivanje djeteta u igraonice, izvanškolske aktivnosti, putovanja mogu biti dobre prilike za učenje o drugim kulturama, običajima, zemljama, različitima od sebe.

Pogledajte s djecom priču o šarenom slonu Elmeru: https://www.youtube.com/watch?v=-2dXPtZ_2iI

Dragi roditelji (i draga djeco koja ovo ne čitate),

sutra započinje nova, pedagoška godina 2022. / 2023. Za neke od vas čija djeca kreću po prvi put u naše vrtiće to znači velike promjene. Za vas roditelje koji ste već s nama duže vremena (godinu, dvije i više), vjerujem kako svaka nova godina nosi novitete – nove uspjehe, nove izazove.

Kao i dosada, posvećenošću svog osoblja - odgojiteljica i stručnih suradnica, kuharica, spremačica te ostalog administrativno-tehničkog osoblja, trudit ćemo se opravdati vaše povjerenje i provoditi kvalitetne odgojno – obrazovne programe postavljajući temelje za ostvarivanje potencijala svakog pojedinog djeteta.

Katkada će realnost biti suprotna našim nastojanjima pa će vaše dijete toga dana ili više dana primiti/ispratiti odgojiteljica koja nije njegova matična odgojiteljica, nego je raspoređena po žurnosti u tu skupinu. Nažalost, izostanci sa posla u ovako velikom kolektivu nerijetka su svakodnevnica. No, ono što je bitnije od navedenoga jest sljedeće - svaka osoba koja je odabrala predškolsku ustanovu kao svoj profesionalni dom – tu je s istom vizijom – pružiti djeci kvalitetno mjesto za rast, stjecanje novih iskustva i vještina!

Želim nam svima najprije zdravu, a onda suradljivu i dječjom radošću ispunjenu novu pedagošku godinu!

Jadranka Trojanović, ravnateljica

U nastavku je prenesen članak psihologinje Tene Erceg o važnosti igri i s prijedlozima igara za ljetne dane, a koji se u cijelosti može pročitati na: https://mailchi.mp/22a6794be13d/newsletter-centra-rastimo-zajedno?e=43f53e8d17&fbclid=IwAR02hAeyb6ANgL3DEHlhqDsu9nZl9iU_bTPdFtVgMUcFEg1_v9pFBbcHtEY

Zasigurno ste već negdje pročitali kako je igra najvažniji „posao“ djeteta. No, prihvaćamo li zaista igru kao primarno sredstvo kroz koje dijete istražuje sebe i svoju okolinu, izražava svoje misli, osjećaje i poteškoće, razvija svoje motoričke, spoznajne, govorno-jezične vještine, samopouzdanje?
U nastavku su prijedlozi koje vam mogu pomoći u poticanju za dijete korisnog „poslovanja“ - igre vođene od strane djeteta :

Igre tijekom ljetnih dana

Koje igre izabrati tijekom ljetnih dana? Sve one u kojima dijete uživa, a koje su ostvarive, ali ako vam nedostaje ideja, šaljemo nekoliko u nastavku:

KOD KUĆE (na otvorenom/zatvorenom)

NA PUTU
Putovanja mogu biti iscrpljujuća i za male i za velike. Osim zajedničkog pjevanja i razgovora, ovisno o dobi djeteta možete pokušati sa:

NA LJETOVANJU

 

 

Prošlu subotu, 11.6.2022., naš vrtić imao je priliku ugostiti dvije kolegice u radnom posjetu. Kolegica Rončević koja radi na Korčuli u udruzi "Kap u moru" i kolegica Runje koja radi u Dubrovniku u "Poliklinici za mentalno zdravlje djece" posjetile su naš vrtić i provele jedan radni dan u tretmanu, opservaciji i analizi terapijskog rada u senzornoj sobi.
Tijekom radnog posjeta, razmijenila su se iskustva, primjeri dobre prakse i znanja, opservirao se rad u tretmanu s djecom te su doneseni zajednički zaključci i smjernice za unaprjeđenje rada u našoj ustanovi, kao i smjernice za implementaciju primjera naše prakse u njihovim ustanovama.
Ovim putem, u ime kolegica i svoje osobno, želimo se zahvaliti svim roditeljima koji su pristali sudjelovati u tretmanu tijekom posjeta vanjskih stručnjaka te nam na taj način omogućili promatranje realne situacije za vrijeme tretmana senzorne integracije.
Nadamo se da će ovakvi susreti postati dio prakse u budućnosti, kao i da će se povezivanjem stručnjaka na ovaj način obogatiti ponuda i kvaliteta terapijskog rada s djecom te da će cjelokupna zajednica profitirati od istog.

Zahvaljujemo se kolegicama i veselimo budućoj suradnji!

 

Dragi roditelji (i djeco),

Centar Rastimo Zajedno i Savez Društava „Naša Djeca“ organiziraju Festival igranja za djecu i roditelje povodom Međunarodnog dana obitelji 15. svibnja 2022. godine uz potporu Generali osiguranja i THSN fondacije.
Cilj Festivala je podsjetiti roditelje na važnost zajedničke igre s djecom i potaknuti uključivanje roditelja u igru s djecom.
Festival igranja održava se diljem Hrvatske, a na našem području je organiziran u suradnji DND Dubrovnik i Obiteljskog centra Dubrovnik.
Vrijeme: nedjelja 15.05.2022.g. od 16:00 do 19:00 h
Mjesto: u parku na Babinom Kuku.
Pozvani su svi roditelji s djecom do 14 godina, a prijave su na licu mjesta.

Povodom Međunarodnoga dana odgoja bez batina koji se obilježava svake godine 30. travnja, u nastavku je prenesen članak psihologinje Tene Erceg o odgoju bez tjelesnoga kažnjavanja koji se nalazi u prvome newsletteru Centra Rastimo zajedno

https://mailchi.mp/6b8ec7195788/newsletter-centra-rastimo-zajedno?e=43f53e8d17&fbclid=IwAR0aZ8GjC_fCZMilsXH9odZAH2UcaElXDCxh4Hsy0huE4pU0pqX9QZIfUgU

 

Granice kao iskaz ljubavi

Tena Erceg, mag.psych.

Mnogi se roditelji u nastojanju da ne ponove "pogreške" svojih roditelja, u svojemu roditeljstvu pitaju: Kako imati roditeljski autoritet, ali i topli i podržavajući odnos sa svojim djetetom? Kako postaviti (i održati) granicu uz pružanje podrške djetetu?
Postavljanje granica prihvatljivoga i neprihvatljivog ponašanja, objašnjavanje i izražavanje očekivanja, logične i prirodne posljedice nepoštivanja granica jednako je važno za razvoj djeteta kao i iskazivanje ljubavi, osnaživanje i uvažavanje djeteta kao osobe. Tako roditelj odgovara na djetetovu potrebu da se osjeća sigurno i uspješno u predvidivom okruženju.
U nastavku su „crtice“ koje vam mogu pomoći na putu vođenja i usmjeravanja djeteta kojim se podržava djetetova dobrobit, ali i pazi na sebe:

  • Treba uistinu prihvatiti stajalište kako nenasilno odgajanje djeteta ne znači popustljivo roditeljstvo i kako umjesto kažnjavanja, posebice tjelesnoga, za nepoštivanje dogovora i pravila možete primijeniti prirodnu („Ako prolijem sok, više neću imati soka za popiti.“) ili logičnu („Idem s tatom u poštu, ako trčim po pošti odmah izlazimo.“) posljedicu.
  • Da bi bile učinkovite, granice i posljedice nepridržavanje istih, djeci moraju biti logične.
  • Unaprijed izrazite očekivanja i dogovorite pravila: „Želim da u trgovini guraš kolica, a ne trčiš. Ako budeš trčao ne kupujemo ništa i idemo kući“. Važno je da dijete razumije roditeljev zahtjev ili pravilo, a poželjno je i da se s njime složi.
  • Kada možete djelujte preventivno – ako iz iskustva znate da bi određena situacija mogla biti izazovna izbjegnite je, npr. ne vodite umorno dijete u kupovinu.
  • Imajte na umu dob djeteta i što ono (ne)razumije!
    • Djeca do tri godine ne razumiju uzročno – posljedične odnose tj. teško razumiju što će biti posljedica određenog ponašanja. Zato je kod njih korisnije preveniranje izazovnih situacija djelovanjem na njihovu okolinu (npr. sklanjanjem predmeta koje ne smije dirati iz djetetovog dosega; uzimanjem igračke ili slikovnice kojom će se dijete zabaviti kada negdje treba čekati), odvlačenje pažnje, preusmjeravanje na drugu aktivnost. Kako u toj dobi nisu sposobna razumjeti i poštivati pravila, ali vole i poštuju svoje roditelje komunikacija odraslih treba biti usmjerena na sebe i svoje granice: „Ne želim da bacaš lutku na mene, to mi se ne sviđa. Možemo bacati loptu.“
  • Djeca često čuju „Ne“ bez da čuju što smiju raditi. Kada je to moguće, „pretvorite“ zabranu u dopuštenje - time prepoznajete potrebu djeteta, ali pružate prihvatljiv način njezina zadovoljenja, npr. umjesto „Ne šaraj po zidu!“ možete reći „Evo ti papira za crtanje“, a umjesto „Ne skači po kauču“ „Skačemo po ovom velikom jastuku“.
  • Davanje povratne informacije o nepoželjnom ponašanju mora uvijek biti usmjereno na ponašanje, a ne na dijete: „To što si napravio mi se ne sviđa.“
  • Ostavite „svjetlo na kraju tunela“ – Važno je da dijete zna da ima drugu priliku: „Danas u poštu idem sam jer si prošli put jurio, a sljedeći put možeš sa mnom.“
  • „Nadoknada štete“ – starije dijete korisno može biti uputiti na nadoknadu „štete“ koju je svojim ponašanjem izazvalo.
  •  „Birajte bitke“ – ponekad se čini da je nemoguće udovoljiti djetetu ili mu dozvoliti nešto no, ako odlučite da vam nešto nije „presudno“ ignorirajte ili dopustite djetetu.
  • Kada se dijete suprotstavi vašem zahtjevu, npr.: „Igri je kraj, dođi večerati!“, možete mu ponuditi „prijelazno vrijeme“: „Želim da dođeš na večeru, ali možeš se još 10 minuta igrati. Reći ću ti kada istekne vrijeme.“
  • Poželjna ponašanja ne uzimajte „zdravo za gotovo“ – nagradite dijete za njih obraćanjem pažnje, komentiranjem, pohvalom, zahvalom jer tada je veća vjerojatnost njihova ponavljanja.
  • Djeca uče ono što vide! Pravila ponašanja odnose se na sve članove, uključujući odrasle.
  • Važno je biti dosljedan – granice prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja te posljedice njihovog nepoštivanja ne bi smjele ovisiti o vašem raspoloženju i razini energije.
  • Svaki roditelj ima pravo na podršku, a ona je dostupna u različitim oblicima. Programi „Rastimo zajedno“ oblik su podrške koju roditelj može dobiti od stručnjaka i drugih roditelja. Više informacija i materijala na www.rastimozajedno.hr.

Dragi odrasli koji skrbite za djecu,

u nastavku možete pročitati publikaciju “Djeca i obitelji prije, tijekom i nakon potresa” koja sadrži smjernice o tome kako se postaviti, kako objasniti djeci što se događa i pružiti im podršku vezano za potres koji smo doživjeli. 

[embeddoc url="https://vrticikonavle.hr/wp-content/uploads/2022/04/Djeca-i-obitelji-prije-tijekom-i-nakon-potresa-5MB_compressed-1-1.pdf" download="all"]

Ukoliko imate potrebu za dodatnom podrškom ili smjernicom možete se obratiti psihologinji vrtića osobno, na mobitel 099 382 2623 ili na e-mail: tena.erceg1@gmail.com