U periodu od listopada do prosinca 2021. godine u mješovitoj skupini „Svrdonice“ proveden je projekt „Papirnato kazalište“ („Kamišibaj“). Odgojna skupina brojila je 22 djece u dobi od 2,5 do 7 godina. Cilj projekta bio je potaknuti neposredno iskustvo nastanka priče uz djetetovu aktivnu ulogu. Očekivani ishodi projekta bili su sudjelovanje djeteta u raspravi te razvijanje sposobnosti kreativnog promišljanja; sudjelovanje u likovnom, dramsko– scenskom i glazbenom izražavanju; razvijanje komunikacijskih i jezičnih vještina te iskazivanje svojih emocija i prihvaćanje emocija drugih; smanjivanje straha od prezentacije te povećanje interesa za aktivnosti početnog čitanja i pisanja kod djece, posebice djece s poteškoćama u govorno– jezičnom izražavanju.
Posljednih godina primjećujemo kako sve veći postotak djece iskazuje poteškoće u govorno– jezičnom izražavanju i komunikaciji. Vodeći se tom spoznajom htjele smo potaknuti neposredno iskustvo u stvaranju dramsko– scenskih sadržaja. Dramsko– scenske igre su moćno oružje koje trenutno aktiviraju dječju pažnju. Kazalište i drugi oblici vizualne umjetnosti na različite načine predstavljaju prvu dječju poveznicu s govorom. Rime, ritam, boje, pokret i zvuk važni su načini na koji djeca uče. Razlog tomu je njihova prirodna sklonost prema učenju kroz igru.
U razgovoru s kustos pedagoginjom Petrom K. Fox saznajemo kako je završila online edukaciju Kamišibaj, tradicijski oblik pripovijedanja priče uz pomoć slika na maloj drvenoj pozornici (Butaj) koji potječe iz Japana. Također, potaknuti interesima djece za likovno izražavanje započeli smo projekt „Papirnato kazalište“. Uslijedili su posjeti muzeju Kući Bukovac gdje je kustos pedagoginja u suradnji s odgojiteljicama organizirala edukativne radionice primjerene dobi djece na temu projekta. Na prvom susretu u Kući Bukovac djeca su se upoznala s pojmom što je to muzej i kako se ponašati u muzeju kroz video prezentaciju. Uz stručno vodstvo djeca su obišla muzej te se upoznala sa životom i radom slikara Vlaha Bukovca. Nakon posjete muzeju djeca su izjavila:
B.U.: „Bile su mi lijepe slike, a nabolji je bio autoportret Vlaha Bukovca. Dobro mi je bilo i smiješno pogledati što se ne smije raditi u muzeju. Vlaho je svirao tri instrumenta gitaru, harmonij i lutnju.“
S.Z.: „Svidjele su mi se slike, a pogodila sam sva pitanja koja je pitala tete Petra koja radi u muzeju. Bile su i razne životinje na zidovima koje je nacrtao Vlaho kad je bio dječak, kad je imao 16 godina.“
Uslijedile su organizirane likovne radionice u kojima su djeca rado sudjelovala okušavajući se u raznovrsnim likovnim tehnikama. Razgledala su trenutne izložbe u muzeju, a jedna od njih bila je izložba fotografija iz života Vlaha Bukovca gdje su djeca imala priliku vidjeti cameru obscuru.
J.G.: „Slike na zidu su slikane aparatom. Slikali smo sliku Bukovca. Prvo smo zalijepili sliku Bukovca i onda crtali olovkom. Crtao sam drugu polovicu glave.“
T.V.: „Pričalo se o slikama. Slikao je s crnim fotoaparatom. Slikan je Vlaho i njegova žena.“
Na jednom od susreta djeca su vidjela kamišibaj izvedbu priča „Captislava“ i „Crvenkapica“ koje su uz instrumentalnu pratnju uživo prezentirala školska djeca. Nakon neposrednog iskustva djeca su samoinicijativno preuzela uloge naratora prikazanih priča što su prezentirala pred svima.
B.U.: „Gledali smo dvije priče. Nađa je pričala i pokazivala slike, a dva dječaka su svirala gitaru.“
T.V.: „Kamišibaj priča počinje udara se s palicama i govori Kamišibaj, kamišibaj, kamišibaj“
A.V.: „Ja sam pričala priču Crvenkapica- kamišibaj, kamišibaj, kamišibaj.“
Uslijedio je susret na kojem su djeca kroz video prezentacije gledala raznovrsne načine prikazivanja kamišibaj priča iz cijeloga svijeta. To su bile izvedbe s glazbom ili bez glazbe, u raznovrsnim likovnim tehnikama, na znakovnom jeziku. Potom su djeca u grupama sama osmišljavala i crtala priče crtačkim i slikarskim tehnikama. Na kraju susreta tog dana djeca su u grupama prezentirala svoje priče.
J.G.: „Svidjelo mi se kad smo slikali priču Maca“
P.O.: „Naša grupa je radili priču o Snjegulici. Crtali smo, pa smo pričali.“
J.B.: „Izmislili smo priče, pa smo onda pričali. Ja sam pomogla maloj Ivi nacrtat otrovnu jabuku za priču Snjegulica.“
Prilikom jednog druženja u vrijeme adventa kustos pedagoginja pročitala je priču Brunna Ferrera „Što je za tebe Božić?“. Nakon pročitane priče djeci je ponuđen materijal za oblikovanje od čega su oblikovala životinje iz spomenute priče i ukrase za bor. Isprintane fotografije figura životinja su se koristile kao kartice za butaj.
T.V.: „Od nečega kao plastelin (glinamol, op.) pravili smo životinjice koje su govorile što je za njih Božić. Vjeverica je rekla da je to za nju žir. Lisica je rekla da je njoj Božić pečena guska i rekla je da bez nje nema Božića. Ali to nije važno nikako. Medo je rekao da je njemu Božić prelijepi kolač od meda. To nije nikako važno. Napravila sam od glinamola gusku i lisicu koja čeka da se guska ispeče. Napravila sam i bor jer lisica tek kad pojede gusku stavi bor kako treba.“
D.L.: „Ukrase smo napravila od gline. Ja sam napravila smajlića i onda smo stavili kukice od metala i okitili bor. Ja sam u predstavi bila lisica. Imala sam šuškalicu. Kad se mijenja papir onda stalno šuškaš.“
A.V.: „Ja dobro pamtim i zapamtila sam predstavu. Kad ja stanem govorit instrumenti sviraju. Bor smo kitili ukrasima od glinamola koje smo pravili u Vlaha Bukovca. Ja sam napravila ukras i mali bor.“
L.B.: „Ja sam u predstavi bila vol i svirala sam frulu.“
Aktivnosti vezane za projekt paralelno su se odvijale i unutar vrtića. U skupini su novim materijalima obogaćeni dramsko-scenski centar za kojeg smo s djecom izradili malu kartonsku pozornicu Butaj, a centar za glazbeno izražavanje i stvaranje obogatili različitim instrumentima od neoblikovanog materijala koje su djeca izradila. Osmišljen je i novi centar emocija. Djeca su svakodnevno u postojećem centru imala priliku prepoznavati, prihvaćati, te imenovati svoje emocije kao i emocije drugih što je doprinjelo jačanju njihova socio– emocionalnoga razvoja, a time i njihove društvene kompetencije. Igrale su se glazbene, likovne i društvene igre na temu emocija. Koristio se radni materijal iz „Kutije pune osjećaja“. U sklopu projekta posjetili smo knjižnicu u Cavtatu gdje su djeca imala priliku izabrati nekoliko priča koje su se tijekom projekta ilustrilala. Najpopularnije priče koje su doživjele svoju izvedbu u Butaju su priče „Gusjenica zelenica“ Ratka Zvrka i „Riba duginih boja“ Marcusa Pfistera. U projekt se uključila i odgojiteljica pripravnica koja je pripremila aktivnosti vezane u sam projekt i kamišibaj izvedbu priče „Lutalice“. Djeca su i kod kuće pričala dojmove vezane uz sam projekt, pa je tako nastala i Sarina kamišibaj priča koju je donijela u vrtić.
S.Z.: „Napravila sam Priču o mami, tri sestre i jednoj mačkici. Jednom davno živjele su tri sestre, jedna mama i tri mačke u najboljoj kući. Tek su se preselile. Mama je imala tri mačke. Dvije nisu bile dobre, a jedna jest. Htjela sam napraviti svoj kamišibaj. Imala sam igračku koja je bila butaj i našla kartu na kojima sam koristila dugine boje. Slike sam preklopila sa selotejpom. Bila sam sretna. Svidjelo mi se jako kako sam to napravila i priče su mi lijepe.“
Radeći na projektu, kroz različite aktivnosti djeca su širila svoja znanja, a kroz stečena znanja razvijala su komunikacijske i jezične vještine. Kroz različite dramsko– scenske i glazbene aktivnosti djeca su se oslobađala straha od izražavanja vlastitih osjećaja, kreativnog promišljanja i ideja, te smanjivala strah od prezentacije. Integriranjem glazbe i kreativnog izražavanja pokretom djeci je pružena mogućnost povezivanja glazbe s emocijama i jezikom; te kontroliranja vlastitog tijela i razvoja svijesti o kretanju u prostoru s drugom djecom. Odgojiteljicama je rad na projektu pomogao u boljem razumijevanju kompetencija djece u područjima jezika i pismenosti, građanskog odgoja, umjetnosti, te definiranju vlastite uloge u podržavanju dječjeg interesa, učenja i razvoja u tim područjima. Kroz dijaloge s djecom pronalazile su strategije poučavanja koje su bile usmjerene na socio– emocionalni, tjelesni i kognitivni razvoj djece. Projekt je doprinjeo podizanju njihove svijesti o važnosti provođenja inkluzije za oblik poremećaja jezično- govorne glasovne komunikacije.
Pripremile odgojiteljice:
Jelena Kulišić
Marija Mihatović
Sandra Sturica
Lucija Curić
U galeriji ispod možete pogledati fotografije te video esej o aktivnostima u kojima smo sudjelovali.
